petak, 16.11.2007.
Frank Gehry
Što reći o Franku Gehryju? Ukratko - on je jedan od dobitnika Pritzkerove nagrade za arhitekturu. Daklem, arhitekt je. I još k tome, dobar arhitekt. Trenutno još uvijek živi i radi u Los Angelesu... Kako kaže wikipedia, njegove zgrade, paviljoni pa čak i njegova kuća postale su turističke atrakcije.
Ja sam do njegovog imena i rada došla igrom slučaja, nakon što sam na onoj kratkoj HRT-ovoj emisiji o kulturi vidjela, ondnosno čula za jednu zgradu u Pragu čiji nadimak je "Zgrada koja pleše". Zaintrigiralo me pa sam to upisala u google:
Nisam stala na tome, ova zgrada je ostavila velik dojam na mene, i nastavila sam istraživati rad F. Gehryja. Izgleda da je on projektirao i
Guggenheimov muzej u Bilbau:
...MIT-ov State Centar:
...i još puno toga....
Eto, toliko. Još uvijek razmišljam o kome ću pisati maturalnu radnju...Gehry je sigurno u užem izboru.
- 11:27 -
subota, 27.10.2007.
"Naš je planet
radostima ubog nešto
Treba otimati radost
danima što bježe
Na svijetu umrijeti
nije teško
Stvoriti život
daleko je teže."
Napisao je jednom, čak ne tako davno, neki pjesnik (koji će zbog mog neznanja ostati neimenovan) nakon samoubojstva Sergeja Jesenjina, ruskog pjesnika dvadesetog stoljeća. Mislim da je ovo dosta za jedan post. (sapienti sat)
- 20:58 -
nedjelja, 14.10.2007.
Zadar English Workshop 2007
Pročitala sam Proustov Combray danas, pa sam nekako posebno osjetljiva i inspirirana da zabilježim pismeno uspomene na tjedan proveden ovoga ljeta u Zadru.
Ukratko - to je bila nekakva radionica za vježbanje engleskog sa izvornim govornicima (Amerima), koji su uz to i malo više religijski nastrojeni od ostalih. Tamo sam dospjela preko sestre, koja je na faksu došla u kontakt s udrugom Svaki student - koja je dotičnu radionicu organizirala.
U tih tjedan dana sam upoznala stvarno super ljude, Amere i Splićanine, Bosance i Hrvate...Amerikanac Dan se pokazao kao jako dobra osoba, s kojom sam dvije noći provela u razgovoru, igranju briškule (zamislite amera učit to igrat...hihi), pričanju na španjolskom (da se ja malo izvježbam, engleski ti dosadi malo nakon nekog vremena) i tako do ranog jutra, bez spavanja. Ležali smo na plaži u Boriku (tom naselju gdje je bio hostel) i gledali u vedro nebo posuto zvijezdama koje su svojim sjajem naglašavale ljepotu noći (o Prouste, što mi učini?!
). Kamenčićima mi je crtao kartu neba - Velikog i Malog Medvjeda koji se nekako čudno zovu na engleskom, zaboravila sam nažalost...Ispričao mi je cijelu svoju životnu priču, o svojoj obitelji i djeci (ima 3 ili 4 djece, ne znam sigurno... jedna kćer je moja vršnjakinja), o vjeri koja ima veliku ulogu u njegovom životu...Pričali smo puno i o meni, o mojem odnosu prema Bogu i religiji, o mojoj savijesti (jer sam tada imala dosta toga na duši 
) i mogu reći da sam u tim razgovorima puno naučila o sebi, koliko god klišejizirano to zvučalo.
Tada mi nije uopće bio veliki problem probdjeti noć i sljedeće jutro pratiti na predavanjima iz engleskog...samo sam imala podočnjake i znala sam malo zablokirati i uhvatiti se kako buljim u jednu točku na zidu bez ikakve mentalne aktivnosti u glavi...
(Dan u "uradi sam" fotosešnu dok smo ispijali ponoćnu kavu u Gagici
)
Upoznala sam i jednog slatkog Splićota. Zove se Dino i ima 17 godina i voli nogomet... Ako ovo pročita, pozdravljam ga puno!Bio mi je ful smišan 
I vječno smo se prepirali oko njegovog i mog načina govora 
, karakterističnih poštapalica tipa "ful strava" i "a da?" Igrali smo odbojku na pijesku, briškulu u parovima (Dan me usporavao, grr) i spavali na plaži pod vrelim suncem, spavali na pješčanoj plaži u 5 ujutro...natjecali se svaki u svom timu (ja sam bila bijeli tim a on narančasti) i pričali o svemu i svačemu.
Ovo su Dan i Dino u Gagici.
Ful su mi smiješni bili Bosanci, jer većina nije baš najbolje znala engleski pa su neke riječi prevodili jako simpatično. (npr. to convert = konvertirati i tome slično, opet se ne mogu točno sjetit...)
Ovo sam ja u pauzi odbojkaških mečeva....Kami mi je zaprljala leđa pijeskom...
Sve u svemu, tamo sam se super zabavljala, upoznavala stvarno zakon ljude s kojima sam još uvijek u kontaktu, upoznavala sebe...itd..Sad se mogu hvalit okolo da imam frendove u Georgiji, New Yorku, Chicagu...
Jedva čekam sljedeće ljeto da to ponovno proživim...
U sljedećem postu - kako je Annamolly provela vikend na hrvatskoj Ibizi - Zrću! (
i razlozi moje grižnje savijesti koju sam preispitala u Zadru)
- 14:09 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
četvrtak, 27.09.2007.
Neiscrpna tema moje neizvjesne budućnosti
Je li problem u jeseni, lošem vremenu, početku nove (i zadnje) školske godine, neizvjesnoj budućnosti ili samo u meni?
Sad sam maloprije (još uvijek pod dojmom brzine i vremenske neograničenosti ADSL-a) surfala po stranicama foruma.hr-a. Naišla na podforum za školarce i studente. Naišla na podforum tog podforuma o cijenjenom i štovanom Arhitektonskom faksu. Prošla jedno 10 stranica dijaloga da bih shvatila da padam u očaj depresije.
Znate onaj preglupi upitnik koji postoji na netu o tome koje je zanimanje pravo za vas? Većina vas zna o čemu pričam...O onom sranju koje vam izbaci da ste rođeni za kuhara i urbanista kao rezultat istog testa. Hm, da ne zaboravim - i za snimatelja, grafičkog inžinjera i sl. (šta je sl. tome?? NEMA poveznice kod tih zanimanja!! još su mi i med.sestru izbacili). I sad vi recite da je moja budućnost svijetla. Da, da, bole oči...
Kažu ljudi da je arhitektura fax pun snobova. Nije to za mene, I'm a people person. Tako bar kaže moja mama. (
). Ne može me zamislit kako sjedim za stolom cijeli život i crtkaram neke projekte i budem precizna i to. Kažu da su roditelji najveća podrška. (glupi tračevi)
Deprimira me također činjenica da svaki put kad dobijem namjeru za napisat post, izgubim inspiraciju, jer previše truda je potrebno da se moje misli poslože u imalo smislenu cjelinu...
Kamo ću ja na faks??!!
A?A?A??
Imam neki grozni filing da ću zavšit na filozofskom. Bez uvrede svima koji u tome vide svoju budućnost ili sadašnjost, ali meni je taj fax besmislen. (Za k... kako bi rekli oni obrazovaniji). Ne vidim niti jedan smjer tamo koji bi meni bio zanimljiv (osim možda da odem na španjolski u zege pa da od toga napravim neku profecion s naglaskom na o) ali opet, to mi zvuči tako nerealno (ne mogu se zamislit tamo, ne zanima me to dovoljno da bi se baš mučila da završim).
Neki konkretniji fax - tehnološko-tehničkog (??) tipa - nije za mene, jer bi se moja kreativno-socijalna strana pobunila i tražila malo više umjetničke slobode. Nema umjetničke slobode u strojarstvu. A i žensko sam, pa me to tolko ne privlači (zanemarimo činjenicu da sam se kao mulica igrala autićima, dok su barbike ležale negdje sa strane - zna žena di joj je mjesto)
Vražja arhitektura zvuči privlačno na prvi i relativno drugi pogled, ali ako se ozbiljnije zaputim u istraživanje, nailazim na ljude koji su se razočarali u faxu, koji su više noći proveli budni nego odmorni (a oni koji me znaju malo bolje znaju da ja ne funkcionišem bez sna) i na one kojima je fax zgadio milu im struku (toliko o tome).
Alternativa arhitekturi je građevina, što mi zvuči bauštelski. (znam da sam zadrta snobica i da takvo mišljenje nema nikakvu osnovu ali ne privlači me i točka.)
Tri godine srednje sam mislila da ću na kraju zavšit na medicini. Zašto sam odustala od toga? Lako se da izračunat. 6 godina min. faxa + 1 godina min. stažiranja ili čegaveć + 2 godine min. specijalizacije = ja u penziji prije nego počnem radit. I tu je onaj problemček nedovoljne zainteresiranosti za struku.
Šta mi preostaje? Meni, razrednoj štreberici, se ne isplati ić na hotelijerski... ljudi koje ja poznam a idu na taj fax su ok, ali i sami kažu da je prelagano.
Ekonomija u "Lijepoj" Našoj nema smisla. Sama pomisao na studij "prava" mi se gadi 
Šta mi preostaje? Helpajte, ljudi. Di ćete vi? Di da ja idem?? Ajmo, frendice moje i frendovi. Treba mi nekoliko oštrih konstruktivnih kritika. Očekujem više od dva komentara. Tražim previše? I hope not.
- 18:10 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 24.09.2007.
Živio ADSL!
Nakon puno mjeseci i godina mučenja sa Dial-Up - om i u mojem toplom domu osvanuše čudo zvano adeesel.
Danas su ga napokon instalirali. Nisam se odljepila od ekrana već skromna 3 sata. a to nije malo.
Dupe mi se ukočilo (not like anyone cares)
Skidam muziku na e-magaretu.
Uživam u brzini većoj od 40 kbps.
A sad ozbiljno... Neću o već pretjerano opjevanoj tužnoj školskoj svakodnevici, već o jednom meni vrlo poučnom iskustvu - mojoj drugoj u životu i najboljoj nogometnoj utakmici: Rijeka-Hajduk - 4:0!!!!
Tko bi rekao da bi se mene moglo vidjeti na zapadnoj tribini među svom silnom Armadom??Prizor za pamćenje.... Zajebavam se da sam ja Rijeci amajlija...jer ovo je stvarno bio debakl Hajduka....Torcida od srama više nije mogla ni stajat na nogama... A tko bi nakon četiri-nula?? 
haha
Uglavnom, atmosfera je bila i više nego na razini rezultata!Mislim da se isplati odlazit na utakmice i nadam se da mi ovo neće biti zadnja... (a sigurna sam da neće...)
A sad adio (jer nemam više inspiracije).... i tko zna kad...i tko zna gdje.... 
(
)
- 17:20 -
nedjelja, 09.09.2007.
Post iz Malog Kafea
Štovani Riječani, Riječanke i svi vi ostali, manje sretni građani Lijepe nam Naše!
Ako niste znali, na našem predivnom, dragom Korzu je besplatan bežični internet!!! To sam saznala tek nedavno, preko sestre. I tako smo se danas nas dvije, s laptopom na leđima zaputile prema prvom kafiću u kojem možemo uštekat punjač. Našle ga. I eto me.
Daklem, novosti.
Maturalac je sretno završio, i bilo bi nadobudno da sad počnem opisivat kako je savršeno bilo jer je previše toga! Na jominom blogu imate slike (koje se meni ne žele otvorit btw, argh!)
Najbitnije od svega je da sam ja bila u Dalijevom muzeju, vidjela Gaudijeve građevine, bila vani u Barceloni, kupila si par komada robe u Atypical Spanish Wear dućanu (Desigual) u kojeg sam se zaljubila na prvi pogled...I još bitnije od svega - bolje sam upoznala svoj razred. Zbližila sam se s onima koje kroz godinu skoro ni ne primjećujem!
Moram ovo reć - u Dalijevom muzeju me jedna GAM-ovka jaako naljutila. Oni koji me malo bolje znaju, nisu blesavi da u mojoj prisutnosti vrijeđaju Dalijeva djela.... Ta glupača je izvalila da su njegove slike "samo neke črčkarije" i da ona "ne zna šta nas je ovdje natjeralo" !!ZAMISLITE!! ja sam je htjela šutnut natrag u rupu iz koje je izašla!! 
Dobro da mi je to Đore rekao, da je ja nisam direktno čula jer ne znam ni sama šta bi joj rekla.Koliko uvreda mi sad zuji po glavi... Tuka retardirana, sramoti svoju gimnaziju. 
Povratak u Rijeku je bio šokantan. U Espanji toplo, svi u nekoj laganoj robi i japankama...Čim sam izašla iz busa na Delti bura me ošamarila natrag u stvarnost...Sledila sam se!!
Sljedeći dan škola!!
Grozno. Došlo nas je desetak na prva dva sata i onda smo se svi pokupili doma spavat. Moram nadoknadit kroničan nedostatak sna uzrokovan maturalcem...Mislila sam se, optimistično, probudit u subotu ranije ujutro i skoknut do teretane. Jea vrajt, digla sam se jedva u 1 i pol.
Za sada je ovo sve, moram sestri ustupit mjesto...
- 17:07 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.08.2007.
Kada prošlost i kukci uđu nepozvani i zaborave pokucati
Šta napraviti kada vaša prljava prošlost odluči ne dopustiti nikome da ju zaboravi? Što kad se odlučite promijeniti način života, napravite jedan veliki korak unaprijed i nadate se da vas postupci kojima se ne ponosite neće proganjati...Ali oni to ipak čine... Od onog sretnog razdoblja u osnovnoj školi, onih ranih ljubavi i zaljubljenosti i slomljenih srca pa sve do sad – kad su u pitanju dečki, uvijek nešto sjebem (doslovno ili u prenesenom značenju).
Ta prokleta prošlost je odlučila pozvat me na kavu, doć mi na MSN, zvat me u 11 i pol navečer nakon napornog dana na poslu, zvat me na kućni i srat da sam loša frendica (jer tu određenu osobu iz prošlosti nisam vozila na more ni jednom nakon položenog vozačkog – helloouu??NEMAM AUTO!!). Sve nabrojeno gore nije jedna osoba. Više njih. Svi imaju jednu zajedničku točku – Y kromosom. Možda je problem u tome, ja – X i oni – Y jednostavno NISMO na istoj valnoj duljini. Možda nije stvar u spolu, možda je stvar u tome što smo svi tinejdžeri sa nekoliko godina staža u toj profesiji (što ne znači da je sada lakše ili da se znamo ponašati u skladu sa svojim godinama).
Odlučila sam i napravila što sam htjela – promjenu. Apstinenciju, celibat, izbjegavanje sukoba...Nije bitno kako to nazovem, sve se svodi na ovo: strah me da ne ponovim greške od prije. Kakav je to život kad te strah nečega što si već prošao? Trebalo bi me biti strah nepoznatog, onoga što još nisam doživjela... (jelda?)
Propuštam li možda zbog tog glupog straha nešto bitno i lijepo? Možda greške iz prošlosti i nisu tako strašne kakvima ih ja sada interpretiram, ipak tada nisu izgledali tako loše (ti moji postupci).U većini sam čak uživala...
Ponekad poželim preseliti se u drugi grad, maknuti se od svih sjena koje me prate, maknuti se od ljudi koje ne želim vidjeti (ili želim, samo se bojim priznati?), promijeniti svoj život – promijeniti prošlost ? A to je nemoguće, samo ja to još uvijek ne shvaćam. I što sad?
(...)
Apdejt (20.08.)
A sad bube...
Svemir me mrzi.
Kao da nije dovoljno što već danima nisam zaspala prije 3 i pol ujutro (nenamjerno) zbog neke čudne (ili ne), kofeinom i dosadom izazvane nesanice – noćas me iz kreveta izgurala beštija.
Jesam rekla da MRZIM BUBE??!!Ne? Onda sad to moram reć. Mrzim ih. Mrzim paukove, više od njih mrzim one čudne bube koje nisu škorpioni ali imaju one škarice na glavi...FUUUUUUhuhuhuuUUJ!!!Prije 2 minute me jedna takva bubetina izbacila iz kreveta. Da, da...Moja kuća je očito napadnuta i osvojena. Stonoge, noćni leptiri, mravi, muhe, komarci, pauci i te proklete, odurne, gnjusne škarice! I očito im je sjedište moja soba. Ždrijelo pakla. Kao Zrće, samo za bube. Party za ekipu baš oko mog kreveta. ODURNO.
Nisam mogla zaspat, kao i svake noći. Vrtila sam se po krevetu. Mučilo me stopalo...Kao da mi se neki mali mišić u stopalu staalno grčio, i ful mi je to išlo na živce pa sam se ustala da malo skakućem po toj nozi, mislim si – proć će... Legnem natrag i osjetim nešto čudno, uzmem u ruku i mislim da je gumica za kosu ili neka ukosnica slučajno zalutala pa sam samo bacila na pod (dignut ću sutra ujutro, mislim si). Kad ono, instinktom potaknuta, uzmem mobitel i posvjetlim to što sam upravo bacila – ŠKARICA. Buba-škarica!!! BLJAAAAKKKK!! Skočila sam iz kreveta i počela tiho vrištat (jer mi je sestra spavala dva metra dalje). Probudili su je moji čudni zvukovi... Ja sam još uvijek u šoku. Digla se. Otišla u dnevnu sobu, jer nema šanse da ja spavam tamo. Tvrđava (moj krevet) je službeno osvojena – večeras nemam snage da je pokušam vratit. (I Bio Kill je mama potrošila neki dan ganjajući muhu)
Nadam se da te gnjusne beštije još nisu otkrile kauč u dnevnoj na kojem sam se upravo utaborila.
Ubila sam noćnog leptira golim rukama maloprije!! Očito je on otkrio moje tajno skrovište. Ali nije preživio da kaže ostalima!!
Možda su beštije dobile bitku – ali ovo znači RAT.
- 02:11 -
petak, 10.08.2007.
Sama i sretna! (?)
Zašto cura mojih godina ne može biti istovremeno i sama i sretna? Ili da preoblikujem to pitanje...Zašto ljudi misle da je tako? Čim netko par dana/tjedana/mjeseci nije bio u vezi (makar nekoj kratkotrajnoj i beskorisnoj i pogrešnoj) misli se da taj netko nije sretan. Da je, citiram svog dragog prijatelja, "suh". (rolajz
).
Ovim postom pokušavam svima koji tako misle dokazat suprotno (često i sama sebi). Zašto bi ja bila manje sretna sad, bez nekog potencijalnog dečka ili barem stalnog brijača (tema o kojoj ću malo kasnije)?
Nisam zaljubljena. Nisam u vezi. Ne tražim nikakvog brijača. Nisam ni nešto pretjerano sretna, ali sumnjam da bi mi bilo drugačije da svaki izlazak nađem nekog random tipa i da brijemo...Do nedavno sam mislila da je to tako, tj. da ću bit sretna ako "uhvatim" nekog nepoznatog komada vani. Istina, u tih pet minuta do pola sata se čovjek osjeća bolje, jer mu naraste samopouzdanje. Sljedeće jutro, ili ako ste ja tjedan dana, razbijate glavu (koja dovoljno boli zbog pretjerane količine alkohola zbog kojeg u mraku nekog kluba svaki drugi dečko izgleda primamljivo...) jer vam to nije trebalo.
Neki dan sam sebi rekla da neću moć bit sretna s nekim dečkom dok ne budem sposobna bit sretna sama. Sad sam sigurna da je tako...Od Zrća (20. i 21.07.) nisam s nikim brijala i ovim putem se kladim sa svima koji čitaju ove budalaštine da do kraja ljeta neću bit s nikim koga sam tek upoznala, ili s nekim tko mi se ne sviđa ali je bio u blizini kad sam se osjećala loše, kad mi je bilo dosadno ili kad sam bila, khm, raspoložena. (pod raspoložena mislim - ).Nazovite to kako god, apstinencijom, celibatom, nemogućom misijom, izgovorom za loš ljubavni život, hirom, ludošću, glupošću...(WE = whatEver) I'm dead serious. (Što ne znači da ako slučajno iza ugla naiđe moj Prince Charming u srebrnom Porcheu neću uskočit u auto i pobjeć s njim u Švicarsku...)
I sigurna sam da će čim budem zadovoljna sobom, svojim životom solo-cure, društvom, prijateljima i izlascima, naići netko tko će se savršeno uklapati u cijelu priču i s kim ću biti još sretnija. (koji optimizam 
)
Ajde, da čujem, tko misli da neću uspjeti?! Tko se kladi protiv mene?
- 23:55 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 07.08.2007.
Morski prasac
Prvi dan posla. Ne da noge bole, nego to više nisu noge...To su dva panja koja vučem za sobom dok puzim po podu jer od bola ne mogu ni hodat, ni stajat, ni sjedit.
Ok. Pretjerujem.
Ali da, bole me noge. Mare i ja smo uspješno zakasnile na prvi dan posla, zbog naše retardacije. Nismo znale da bus 1A NE stoji na našoj stanici. Pa smo pješačile. Od Marčeljeve Drage.... do bazena...pa do stadiona...pa do Prasca.
Sretna sam, i to ne samo zbog posla (i para 
). Znam napravit kavu. Ne pitajte me dal valja jer se bojim odgovora, ali znam je napravit. Znam upalit aparat za kavu. Znam napravit pjenu za kapućino 
facaaa...
Ali imam fobiju od pravljenja kave u tom paklenom stroju. Zato je moja uloga u kafiću posluživanje i kasa. Maria radi kavu. Ja otvaram boce... Zašto? Jedan mali incident (ne zna se točno tko ga je uzrokovao) - kad sam krenula radit jednu od svojih prvih kava tamo, slučajno se razletila na sve strane, poprskala šank, mene, šalice, tanjuriće...SVE. I sad ja primam narudžbe, ako je kava u pitanju, moja kolegica stupa na snagu.
NAPOJNICE. 
23 kn, moj ponos i dika. 23 kune prvi dan. Vole me. Znam to. ()
God bless one dečke koji su mi ostavili 7 kuna. I onog djedicu simpatičnog.
JA IMAM POSAOOOO
!!!AAAAA!!!
Sutra spavam do 1, danas sam se morala probudit u 7 ujutro!!. Maria radi međusmjenu, od 12 do 6, pa ćemo joj doć Maja (sucks.blog.hr) i ja i ekipica (
) i SVI ĆEMO NARUČIT KAVU. Kapućino, jer ga mrzi radit. Eee, probaj točit pivu u plastičnu čašicu od 2 dcl bez da ti se ona šugava pjena napravi... o jea...
Ljudi, ako znate di je plaža kraj stadiona na Kantridi, dođite u srijedu tamo. Ja radim. Možda ne kavu, ali cedevita mi uvijek savršeno ispadne. Dođite se okupat i meni ostavit nešto love...Vidimo se u Morskom Prascu.
Samo jedno pitanje me muči u vezi tog mog savršenog posla: ako se zove Morski Prasac, jel to znači da sam ja onda .... morska prasica...??!
- 00:39 -
nedjelja, 05.08.2007.
Intro u moj svijet
Ja sam jedna jako smotana 18-godišnjakinja. Zaboravila sam ne samo lozinku, nego i korisničko ime prošlog bloga (annamolly.blog.hr). Ne pitajte me kako se to dogodilo, očito je to nešto što samo ja mogu...
Odakle da počnem??
Baš me zanima kako bi me opisali ljudi koji me poznaju? Možda ovako nekako:
Vedrana je jedna trapava gimnazijalka, štreberica, treći razred prošla s 5.0 (i ne voli se hvalit s tim, da ne bude zabune ), anime-početnica (u jednom testu ispala Magical Girl), ovisnica o bijeloj čokoladi, veliki fan Harry Pottera i LOTR-a, voli putovati i sanja da jednog dana stopira po cijeloj Europi, MSN frik (Carnet rulz 
not), digitalni fotić joj je uvijek u ruci kad se ide van (slikala se s frontmenom Vatre na koncertu u Morskom prascu 4.8.2007. ), nije voljela pivu do nedavno (Stella žuja ), voli Dalijeve slike, voli čitati Paula Coelha (11 minuta je zadnji njegov roman koji je pročitala)...
Ok čisto sumnjam da bi me netko baš tako opisao, ali to je otprilike to, za sad.
Da, skoro sam zaboravila! (to mi se često događa u zadnje vrijeme, I wonder why)... Prije par dana, dok sam začudo bila sama doma, dok sam otvarala jedan ormar, s njega je ravno meni na glavu pala ogromna, teška letva. Kroz suze u očima histerično sam se počela smijat, jer je situacija bila komična...Da je slučajno neki čavao virio iz te letve sad bi blog pisala sa vječnih lovišta...
Jučer sam bila na koncertu od Vatre u Morskom Prascu (iako nisam znala gdje je to točno...). Super je mjesto za takvo nešto, na plaži, stavili šank i malu pozornicu, par stolova i klupica, baklje zabijene u šljunak...Što još vam treba?Fotić u jednoj i piva u drugoj ruci , malo hrabrosti i evo slike s frontmenom! Da mi nije crkla baterija od digitalnog, stavila bi je sad ali sudbina je htjela drugačije... ()
Kad je koncert završio, Mare (frendica s kojom sam bila tamo) i ja smo išle papat hot dog. Najpikantniji hot dog koji sam ikad jela!!Uf, još uvijek mi je okus tu negdje...Fino, ali teško palo na želudac podmazan žujom...
Ovog ljeta sam prvi put bila na Zrću vani! (ne računa se ono prije 10 godina kad su me starci vodili tamo na kupanje) i bilo mi je super! Iako ja čvrsto stojim iza tvrdnje da je to ždrijelo pakla, moram priznat da sam uživala u te dvije noći neobuzdane zabave. What happens in Zrće, stays in Zrće....(ili se to odnosi na Vegas?) Nije bitno...Dobro je bit žensko na takvim mjestima, u subotu sam platila jedino busnu kartu od Novalje do Zrća, a bila sam ugodno pripita cijelu noć
Uspjela sam se ozlijedit. Kako sam u onom bazenčiću u Aquariusu bila bosa, stala sam na neko staklo, porezala se.Normalno. Još uvijek imam ožiljak na tabanu, a to je bilo prije točno 2 tjedna...
Do sljedećeg posta, budite pozdravljeni!
- 13:25 -
